OTOČAC – Još u tijeku Velikog rata 1916. dogodio se prvi masovni pokolj hrvatskih domobrana (ratnih zarobljenika u Ukrajini, tada carskoj Rusiji) koji počiniše Srbijanci i ruski Kozaci u Odesi. Riječ je o zločinu koji je prešućivan u obje Jugoslavije.
1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade počelo je novačenje hrvatskih vojnika, hrvatskih domobrana iz ruskog zarobljeništva da bi se stvorila neka srbijanska dobrovoljačka postrojba na solunskom bojištu.
Zarobljeni Hrvati dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne pod srbijsnkim imenom i znakovljem, čemu se protivili srbijanski časnici. To je izazvalo sukob i pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine.
Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbijanci i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe srbijanskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce, razapinjanjem na križeve) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem u more).
Prema podatcima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbijanci i ruski Kozaci, a zločin se dogodio u Odesi. Među mjestima stradanja posebno se spominju Kanatni zavod i Kulikovo polje u Odesi.
Točan broj se ne može utvrditi, a kreće se i do nekoliko tisuća pobijenih hrvatskih vojnika i časnika.
Jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika, Miroslav Krleža, ostavio je potresan zapis o stradanju hrvatskih vojnika u Odesi tijekom Prvoga svjetskog rata.
U svojem djelu Deset krvavih godina i drugi politički eseji Krleža opisuje masakre, pokapanje mrtvih i riječi upućene grobaru kojemu je, prema njegovu zapisu, rečeno da ne treba znati tko su pokopani ljudi, „jer to su Hrvati”.
M.K.
PRINT
