OTOČAC – Tzv. Dan ustanka, kojega Srpsko nacionalno vijeće predvođeno Miloradom Pupovcem i svima onima kojima je Hrvatska oduvijek bila mrska pobuđuje pozornost i dalje. Ne prolazi to slavljenje „krvavog pira“ bez reakcije, ljudi su se osmjelili, imaju hrvatsku državu pa smatraju da smiju o tome progovoriti. Možda se varaju, možda nemaju svoju državu, možda je još „Ljubičica Plava“ živa, možda je još uvijek Beograd glavni grad, možda je još uvijek ona srbijanska gornja. Tako to ispada kada se sagledaju sve reakcije hrvatskih i inih Srbijanaca.
Jer, eto, Srpsko nacionalno vijeće se drznulo prozvati, ma što prozvati – zatražiti od Hrvatske radiotelevizije da se u njezinim programima više ne prenose izjave hrvatskog povjesničara dr. sc. Marija Jareba. Dođe to Vijeće kao nekadašnji „čuvar revolucije“, kao neki novi SUBNOR. Jer tko je ta HRT da sebi umisli da može pozvati neke hrvatske povjesničare koji Srbijancima nisu po volji i da ih pusti u eter. I da kaže nešto što ruši njihovu kulu “istine“ građenu desetljećima. Nedopustivo! Jer Srbijanci s Pupovcem su – mjera stvari. Barem oni to tako smatraju i drže, oni su iznad, a svi ostali imaju biti – kuš.
A o čemu se radi? Pa o klasičnoj metodi ušutkavanja, zabrane propitivanja, tomu vele da je „revizija povijesti“, a ona se ne smije dirati kao sveta krava jer je odavno utvrđenja. Tko ju je utvrdio? Pa Srbijanci i partija, i to dođe kao „sveto pismo“. Jer opasno je čačkati po ustanku u Srbu, na svjetlost izlaze sve gadosti koje tada pobunjeni Srbijanci učiniše, a to narušava umivenu povijest vječite žrtve i stradateljstva srpske nejači, žena i starčadi.
Nema istraživanja povijesti, ne smije je biti, nema interpretacije, ne smije je biti, nema poleminke, ne smije je biti, nema iznošen ja novih povijesnih činjenica, ne smije ih biti, nema preispitivanja toga četničkog ustanka, ne smije ga biti.
Eto, to se događa danas, u 21. stoljeću.
M.K.
PRINT
