ŠPANOVICA – Ružna strana „antifašizma“, ona partizanska, debelo se skrivala od javnosti. Od rata pa sve do samostalne Hrvatske, a i dalje. Nije „popularno“ ukazivati na brojene zločine i nečovještva, jer, vele, da taj partizanski pokret je u svojoj osnovi dobar, a da ono loše su samo – incidenti. Pa eto, takvih „incidenata“ puna je Hrvatska.
U javnost se s teškom mukom i sada probija istina o jednoj Udbini, o jednom Boričevcu, o jednoj Krnjeuši, pa o Zrinu, Gvozdanskom, Španovici i mnogima drugim mjestima.
Na primjeru Španovice, sela u lipičkom kraju, selo su 1942. napali partizani ubivši pri tom u jednom danu 142 Hrvata, najmlađa žrtva bilo je dijete od devet godina. Kasnije je ubijeno još 250 Hrvata Španovičana. Ukupan broj ubijenih Hrvata Španovice do 1949., kada je ubijen zadnji Španovčanin, je 398 žitelja. Sve je to učinjeno u režimu „s ljudskim likom“.
Potom je selo spaljeno, a preživjeli Hrvati rastjerani s trajnom zabranom povratka. Metoda ista i s Udbinjanima, i Boričevljanima, Zrinjanima ... Ali na tome se nije stalo, Španovici je zatrto i ime, preimenovali su je u - Novo Selo. Nakon 1945. selo su oteli i prisvojili ga Srbi, koji su ga 1942. i palili. Ta nepravda traje sve do danas, preživjeli Španovčani i njihovi potomci ni u hrvatskoj državi nisu dobili pravo na povrat svojega vlasništva.
Eto, to je klasičan primjer genocida, kada se pored fizičkih likvidacije utire i samo ime. I sve tako je bilo do 1992. Na današnji dan, 24. veljače 1992., na inicijativu 123. brigade HV-a iz Požege, vraćeno je u staro ime – Španovica.
Španovica je do 2. svjetskog rata bila selo s oko 240 obitelji i 1.250 žitelja i nastala je polovinom 19. stoljeća doseljavanjem Hrvata iz Gorskog kotara koji su radili u obližnjim šumarijama.
M.K.
PRINT
