ZAGREB - Prije 30 godina vojno-redarstvenom operacijom Oluja ’95. hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani teritorij Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu te su omogućile i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju, nazvanu Oluja, Hrvatska je provela od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska vojska i specijalne jedinice policije krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i tzv. Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Zagorja i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 četvornih kilometara). U operaciji je poginulo 196 pripadnika Oružanih snaga RH, najmanje 1.100 je ranjeno, a 15 je nestalo. Gubitci neprijatelja bili su nekoliko puta veći.
Istodobno, operacijom „Oluja“ hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ubili su nekoliko tisuća Bošnjaka – muslimana (spominje se broj od 8.000).
Pobjeda hrvatskih snaga u Oluji jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Za uspjeh Oluje, uz pobjedničku Hrvatsku vojsku i policiju, koju su predvodili načelnik GS HV-a general Zvonimir Červenko, načelnik Obavještajne uprave GS HV-a kontraadmiral Davor Domazet, zapovjednici Zbornih područja HV-a (generali Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Ante Gotovina, Mirko Norac, Petar Stipetić) i skupnih snaga specijalne policije (general Mladen Markač), te zapovjednici na ostalim zapovjednim mjestima i obavještajnim dužnostima, zaslužno je zajedništvo većine hrvatskih građana koji su se suprotstavili srpskoj agresiji, kao i uspješna državna politika, predvođena predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Svjetski državnici, posebice dužnosnici SAD-a, uglavnom su pokazali razumijevanje za provedenu operaciju. Između ostalog, rekli su da je „Hrvatska ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih Srba“.
Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv Predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene Krajine u Hrvatskoj, na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, napustio je Hrvatsku. Zapovijed o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao je srpski general Mile Mrkšić (4. kolovoza); isto je potpisao i Milan Martić, predsjednik tzv. Krajine.
Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili napustili područje tzv. Krajine prije dolaska hrvatskih snaga; njihov broj procjenjuje se na oko 90.000 ljudi (hrvatski izvori), odnosno 150.000 (izvori UN-a), pa čak i na 200– 250.000 (srbijanski izvori). To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala beskompromisna politika vodstva pobunjenih Srba od 1990. godine.
IKA/M.K.
PRINT
