OTOČAC - Kako bi se izbjegle međunarodne sankcije ili napad Vojske Jugoslavije, hrvatski je vrh morao iscrpiti sve diplomatske opcije. Početkom 1995. godine, međunarodna Kontaktna skupina predstavila je Plan Z-4. Ovaj je nacrt nudio područjima s većinskim srbijsnkim stanovništvom gotovo konfederalnu autonomiju, uključujući vlastitu valutu i policiju.
Za Hrvatsku je takav plan bio dugoročno neodrživ. Ipak, hrvatska diplomacija, predvođena predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, briljantno ga je prihvatila kao “osnovu za pregovore”. Nasuprot tome, srpsko vodstvo predvođeno Milanom Martićem, uz instrukcije Slobodana Miloševića, napravilo je fatalnu diplomatsku grešku. Odbili su plan, a iz Beograda je stigla jasna, ali diletantska uputa daplan ne odbijaju, ali ga ne mogu primiti.
Ovim potezom rukovodstvo tzv. RSK izgubilo je podršku međunarodnih mentora. Hrvatskoj su pritom dali neoboriv argument da je integracija moguća jedino oružanim putem.
Dan prije napada, 3. kolovoza 1995., u Ženevi je održana posljednja runda pregovora. Cilj je bio ponuditi pobunjenim Srbijancima bezuvjetnu mirnu reintegraciju i predaju naoružanja.
Kada je srbijanska delegacija izbjegla dati potvrdan odgovor, hrvatsko je izaslanstvo proglasilo pregovore neuspješnima. Predsjednik Tuđman je dobio konačnu potvrdu da Srbijanci odbijaju mirnu opciju. U tom je trenutku Glavnom stožeru izdana naredba da operacija Oluja može početi.
M.K.
PRINT
