OTOČAC – Marko Perković Thompson je poprilično u medijima, gotovo svakodnevno. Spominje ga se domoljubna scena, ali ga se spominje bome i ona druga, lijeva, „jugoslovenska“, liberalna, nedomoljubna, ili kako li već, a sve to pjevaču i te kako „upire u kola“, pravi mu neviđenu reklamu, ako njemu uopće propaganda i treba.
Evo, „na vratima“ je Thompsonom koncert u Zaprešiću (to je duga administrativna jedinica pa Tomašević može samo nervozno grickati svoje brčiće, nitko ga ne pita što Mađarska nema mora) koji će se 4. srpnja održati na Inkerovom stadionu Ivan Laljak Ivić. Ne treba uopće sumnjati da će stadion „pucati po šavovima“ od publike. Također se vode polemike oko njegova koncerta u Vukovaru koji se treba održati 29. kolovoza jer će „uznemiriti“ one koji su od Vukovara napravili „hirošimu“. Da nam dušmani ne bi patili. Zanimljivo.
No valja se vratiti godinu unatrag kada je Thompson održao velebni koncert na Hipodromu u Zagrebu, na koji je došlo više od pola milijuna ljudi i koji je gadno iznenadio i osupnuo lijevu političku scenu i onu kojoj je sve hrvatsko jako, jako mrsko. Spočetka se nisu mogli snaći, iznenađenje je bilo preveliko, tolika masa svijeta, i to većinom mladoga, u početku su malo mucali, tražili „ustaše“ po cijelom Zagrebu, nije baš toga bilo, pa su s „naknadnom pameću“ proglasili sve posjetitelje ako ne već ustašama, a onda – ustašoidima ili ustašofilima. Čisto komunističko etiketiranje i eliminiranje, kao u dobra „druga Tite i drugarice Jovanke“.
A onda je nakon zagrebačkog koncerta Milorad Pupovac dao krajem srpnja (točno 30 srpnja 2025. g.) intervju beogradskom NIN-u. Zanimljivo što je tamo istakao. Bilo bi preopširno sve ponavljati pa valja istaći samo nekoliko krucijalnih stvari.
Pupovac je analizirao odnosn Srbije i Hrvatske te istakao da je nalik odnosu tijekom devedesetih godina 20. vijeka, dakle "nabrijan" i neprijateljski, ratni. Pa kad je obrazlagao zašto je tome tako, istakao je četiri razloga i to ovim redom:
Valja na ovome stati, jer je dovoljno za suvislu analizu rečenoga. Dakle od četiri razloga „loših“odnosa tri su na hrvatskoj strani i isključivo na njoj, a tek jedan na srbijanskoj. Sapienti sat! Jasno je tko je na čijoj strani.
Ti neposlušni Hrvati eto drznu se govoriti o Domovinskom obrambenom ratu, drznu se govoriti o žrtvama rata koju počiniše odmetnuti Srbijanci i njihova JNA, imaju hrabrosti kritizirati politički postupke SDSS-a (kao da je ta stranka plotom ograđena), imaju hrabrosti spomenuti se Srpske pravoslavne crkve u negativnom kontekstu, ne libe se prstom ukazivati na Šoškočaninov mauzolej i skrenuti pozornost na masovno podizanje srbijanskih kulturnih centara diljem Hrvatske.
Na trećem (visokom) mjestu je i Thompson i njegove pjesme.
Samo je jedna krivica na srbijanskoj strani, a to je antihrvatska kampanja koja se iz Srbije vodi protiv Hrvata i Hrvatske. Autor izjave hoće reći da u Srbiji nisu dovoljno mudri, da ne trebaju galamiti, prstom bosti u oko Hrvatsku i Hrvate, prozivati ih, već potiho raditi (npr. kroz kulturne centre) te se poslužiti tehnikom kuhanja žive žabe. Polagano, na tihoj vatrici, dugo, da se žaba ne dosjeti što joj čine. E to Srbijanci ne razumiju, nestrpljivi su, smatraju se - iako im se Juga raspala - da su još uvijek glavni, da su ober svih, da svi drugi valjda trebaju njihovu suglasnost što činiti i kako se ponašati, pa tako nerazumno i nerazumljivo drže Hrvate budnima i onemogućavaju ili barem usporavaju srbijanski plan pasivizacije i provedbe „srbijanskog sveta“ u Hrvatskoj što je njihov „najplemenitiji cilj“. Jer što je izgubljeno i neostvareno u ratu, to treba postići mirnim putem, filistarska je i to i podmukla, premda prozirna politika.
Da se vratimo Thompsonu, Thompson svojim koncertima i okupljanjima toliko brojne publike, u kojoj se postiže i podiže hrvatski nacionalni naboj, ruši i poništava sve ono što se pužućom srbijanskom politikom i upokoravanjem Hrvata željelo postići. Zato on smeta, zato se on proziva, zato se protiv njega grmi, zato se vapi za njegovom sudskom osudom, zato se vapi kao u „najljepša vremena“ socijalizma za njegovom zabranom, zato se sve to čini.
Jer Thompson u nacionalnome hrvatskom smislu čini sam više nego sva hrvatska politika zajedno, neusporedivo više. Jedino tko se može s njime po tom pitanju usporediti je hrvatski šport, i nije slučajno da se na hrvatske športske uspjehe škrguće zubima, da se javno iskaljuje gnjev i veli da se navija protiv hrvatske nogometne reprezentacije, da se rogobori protiv dočeka hrvatskih športaša. Smetaju im crveno-bijeli kvadratići, ne mogu ih smisliti. I to ne mogu prikriti, čak se osmjele i javno o tome prozboriti. Sve je to isti antihrvatski narativ, mutež, ne tako velik, ne tako brojan, ali kojemu je medijska scena na raspolaganju i koja mu daje priliku i tetoši ga. Ne treba se tome čuditi, samo se treba zapitati u čijim su rukama brojni mediji u Hrvatskoj.
Ali, hvala Bogu i Thompsonu, što on to na svojim koncertima popravi pa se ti antihrvatski napori potru i izjalove. A Thompson pjeva o svom narodu, o Hrvatima, o svojoj domovini, o Hrvatskoj i o vjeri u Boga. Koga te glazba ne zanima, neka je ne sluša, uzaludne su analize kako je loš pjevač, kako je ta glazba loša, katastrofalna pače, o glazbenim ukusima nije upitno polemizirati. Svatko neka sluša ono što voli, pa tako i Thompsona. Ali sadržaj Thompsonovih pjesama smeta (i to ne samo nekih, kako je to „skromno“ navedeno u NIN-u, već sve odreda) to je ono protiv čega đavao s vojskom mačaka ustao.
M.K.
PRINT
