OTOČAC – Malotko je vjerovao da se od coklje može napraviti sasvim pristojna priča (od svega se može napraviti priča, samo treba biti dobar – pripovjedač). Tim više što su coklje uzete zdravo za gotovo kao nešto bagatelno, nešto tako duboko seljačko, nešto čega bi se sve „gradsko“ trebalo gnušati i sramiti, odbaciti pače. Ali u ovom ludom svijetu se sve jako, jako ubrzano mijenja, pa na red dolaze i neke „retro“ stvari, coklje svakako možemo bez ikakve bojazni svrstati tamo.
Osnovna forma coklje je svojstvena svima suknenima „papučama“. Može ona biti od različite vune upletena, može biti raznim suknom podšivena, može imati ovakve ili onakve sitne ukrase, ali ona je sva od vune izrađena. Takva je i zaštićena kao nematerijalno hrvatsko kulturno dobro, zapravo nije zaštićena sama coklja, već način njene izrade, inače bi kao predmet bila zaštićena kao pokretno kulturno dobro, a to nije.
Na The Coklje Fest Otočac 2019. javnosti su ponuđene i neke posve nove coklje, vjerovali ili ne – coklje na petu. Tu je došla posvemašnja inventivnost autorice Elizabete Božičević iz Otočca, koja se osmjelila cokljama dati visoke potpetice. I još k tome na nekima modelima bakrene aplikacije japodskih ukrasa. Ovime su coklje dobile svoju „nadgradnju“, svakako vrijedno ideje i truda.
A autorica je možda i nesvjesno došla na onu prastaru coklju, onu zaboravljenu, koja je imala doista drveni potplat, pa se s takvom cokljom – cokljalo, trapavo hodalo. Velika je vjerojatnost da je od glagola stvorena i sama imenica. Dalo bi se o ovome još podosta raspredati, no to bi nas predaleko odvelo.
M. K.
PRINT
