OTOČAC – Ušla Hrvatska u Europsku uniju i preuzela pravnu stečevinu te unije. A među njima je i t. zv. Nitratna direktiva. A što veli ta Nitratna direktiva? Ona ograničava unos i mineralnog i stajskog gnojiva po jedinici površine. Nema više gnojidbe kako tko hoće, već samo po propisu. Veli ta direktiva da se u prve četiri godine od pristupanja u EU može koristiti 210 kg dušika po hektaru i 170 kg dušika nakon prvog četverogodišnjeg razdoblja. Naravno da je Hrvatska tu direktivu pretočila u jedan svoj pravilnik. A pravilnik određuje najveću količinu čistog dušika iz organskoga gnoja kojom se godišnje može gnojiti poljoprivredna površina.
No nije problem samo u količini dušika, već i u uređenju gnojnica, odnosno kako se to kaže – spremnicima stajskoga gnojiva. Stajski gnoj potrebno je zbrinuti u spremnike kapaciteta dovoljnog za šestomjesečno razdoblje. Onaj višak stajskog gnoja koji ne smije na oranice, treba zbrinuti na drugačiji način, n. pr. preradom u gnoja u bioplin, kompost ili supstrat, ili na neki drugi način.
Ograničava se naravno i unos dušika mineralnim gnojivom tako da primijenjene količine ne premašuju potrebe poljoprivrednih kultura za dušikom. Mineralni gnoj je dopušteno dodati samo kao razliku između potrebe biljaka s jedne strane i dušika koji je biljkama na
raspolaganju iz drugih izvora (organske tvari tla i dodanog organskog gnoja).
Nitratnu je direktivu donijela EU još 1991. godine. Razlog je bio smanjenje postojećeg onečišćenja voda nitratima iz poljoprivrednih izvora, kao i sprečavanja budućeg onečišćenja njima.
Da se s Nitratnom direktivom nije za šaliti može posvjedočiti jedna Francuska, čiji se poljoprivrednici nisu nje pridržavali pa je pokrenut postupak i ova zemlja će biti vjerojatno kažnjena zbog toga. Dobri poznavatelji poljoprivrednih prilika u Hrvatskoj sumnjaju da je ta direktiva smišljena kako bi se smanjili poljoprivredni prinosi, a time i ostvarile prednosti onih velikih proizvođača hrane koji snabdijevaju „cijeli svijet“. Vrag će ga znati, ali sa stajskim gnojem nema više mile-lale. Ma kakav!
M. Kranjčević